Boško i Admira – granitna ljubav koju je prekinuo metak

“Davno je to bilo u zemlji koje nema više nešto je prekrilo vrijeme nešto ljudi zaboraviše Sjećam se sudbina mnogih u gradu ispod Trebevića ali Boško i Admira to je već bila filmska priča…”

I uistinu, vrijeme je prekrilo mnogo, ali priča o Bošku i Admiri do danas je ostala jedna od najljepših i najtužnijih ljubavnih priča naših prostora. Imali su 25 godina kad su ubijeni na današnji dan 18. maja 1993. na Vrbanja mostu u Sarajevu.

Boško je bio Srbin, a Admira muslimanka. Postali su simbol Sarajeva, ali i simbol zajedništva, kojeg i danas treba da se prisjetimo, mnogo češće nego što to činimo.

Mladi zaljubljeni Boško i Admira ležali su mrtvi sedam dana na Vrbanja mostu. Slika njihovih nepomičnih tijela u zagrljaju obišla je svijet zahvaljujući američkom reporteru Kurtu Šhorku, koji je prenio priču o njihovoj tragičnoj ljubavi. Prozvani su sarajevski Romeo i Julijom.

Niko se nije usudio da tijela makne s mosta, a tek su ih osmi dan pripadnici Vojske RS odnijeli i sahranili na srpskom vojničkom groblju u Lukavici. Snage UN-a su odbile pomoći u izvlačenju tijela, dok su se obje strane u sukobu međusobno optuživale za smrt mladog para.

Posmrtni ostaci su 1996. po želji Admirinih roditelja i uz saglasnost Boškove majke preneseni na groblje “Lav” u Sarajevu gdje Boško i Admira počivaju zajedno.

Prije tačno 26 godina u 17 časova završila je jedna velika ljubav. Bili su nerazdvojni punih osam godina. Njihova ljubav je bila iskrena i čvrsta. Nikome nije smetalo što su različite vjeroispovijesti.

– Odgojila sam sinove bez razmišljanja o religiji i naciji. Nikad im nisam govorila da su oni Srbi, a da su ovi drugi Hrvati i muslimani. Nisam Admiru gledala kao muslimanku, kao različitu. Gledala sam je kao djevojku mog sina, koju je on volio i koju sam ja voljela – ispričala je Boškova majka Rada u dokumentarcu o mladom paru snimljenom u kanadskoj produkciji.

Boško i Admira planirali su zajednički život, vjenčanje, a zatim je došao rat…

– Samo nas metak može razdvojiti – govorila je Admira, a njen Boško nije htio napustiti Sarajevo bez svoje voljene.

Majka Rada ga je molila na početku rata da ide s njom i bratom. Bošku je otac umro još prije rata i ništa ga više nije vezalo za Sarajevo osim voljene djevojke. No, nije mu padalo na pamet bez Admire otići iz grada…

Nakon godinu odlučili su pobjeći, otići i živjeti negdje normalnim životom. Admirini roditelji nisu željeli da idu, ali par je odlučio. U maju 1993. sve strane dozvolile su da prođu liniju razgraničenja.

Oko 17 časova su došli do mosta Vrbanja. Potrčali su, držeći se čvrsto za ruke… Snajperski metak je pogodio Boška i on je pao. Umro je na licu mjesta, a Admira je bila ranjena. Jaukala je i puzala prema njemu. Zagrlila ga je, a zatim je i ona izdahnula pored njega.

Nikad se nije saznalo s koje strane su pucali na mladi par, jer nikada nije pokrenuta istraga. Nikada niko nije optužen za ovo ubistvo.

O njima i njihovoj ljubavi su pisali mnogi, i pjesme, i članke, i priče… Jedan od najpoznatijih članaka bio je onaj Kurta Šhorka, koji je objavio Rojters 23. maja 1993. godine, a koji je onda obišao cijeli svijet. Sarajevska rok grupa “Zabranjeno pušenje” prije nekoliko godina snimila je pjesmu pod nazivom “Boško i Admira”, a i Bil Maden pod nazivom “Bosko and Admira”. O Bošku i Admiri snimljen je i dokumentarni film. Režirao ga je Džon Zaritski. (Nezavisne novine)

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*