S LJUBAVLJU IZ MOG PERA: Provjetravanje duše

Piše: Zorana Tovilović

Priušti sebi luksuz da otvoriš prozore svojih odaja povremeno u ovim hladnim noćima, sad već polovičnim februarskim, ali i dalje oštrim, osvješćujućim, štipavo zimskim. Led – ledenim.

Osjetićeš na obrazima i dlanovima kako studen mijenja ambijent prostorije i kako te vlastita toplina napušta. Nemoj da se uplašiš hladnoće, niti drhtanja samo stopi svoje poglede sa snježnobijelom haljinom u koju je noćas obučen tvoj grad i prepusti se magiji zimske noći. Zimske su noći magične.

   

Otvori prozore svoga stana i provjetri sobu. Kad osjetiš kako zimski vazduh, leden i grčevit, a istovremeno neodoljivo prijatan ispunjava tvoj životni prostor osjetićeš i svježinu.

Svježina dok ispunjava prostorije u kojima tek treba da usniš u milošte će ti donijeti nove, svježije, laganije snove, ljepše i važnije od onih ranije nedosanjanih  koji su se, čekajući da budu ostvareni, jednostavno ustajali. Zbog njih je vazduh postao surovo težak, pomalo toksičan za unutrašnje organe.

Pusti da taj smrdljivi, ustajali vazduh izađe kroz prozor i da ga magija zimske noći u beskraju svemira jednostavno neutrališe.

Onda izdahni.

Pusti da strujanje vazduha izbaci iz pluća svu nelagodu, sve potisnute uzdahe koji su se, iz samo tebi poznatih razloga posljednih dana gomilali i prepunili ti tijelo. Pusti da to strujanje izbaci sve, i posljednji mililitar ustajalog vazduha iz najmanje, najsitnije alveolice… Pusti da struji dok duša ne krene vani.

Pusti da u tom vazduhu izađe jučerašnja prepirka sa roditeljima, prošlogodišnja neuspjela veza, prekinuta prijateljstva, jedna propuštena prilika, propala novogodišnja odluka i po nešto još… Ponešto što je zabluda. Ponešto što je teret… Zapavo zablude su najteži teret za koji nemam dovoljno široka leđa, a ni moj grudni koš se ne rasteže potpuno kad su leđa od zabluda pogurena. Vjerujem da je to slučaj i sa tobom… Zato pusti.

Tin Ujević je jednom napisao:

„Ima pozne mudrosti, krvave osvete vremena kada čovjek providi svoju šupljinu i svoje bivše neznanje. Treba čekati deset i dvadeset i daleko više godina da se uzmogne kazati: Bili smo u zabludi. Ta će daleka mudrost stići jednog dana da nas kazni prije smrti za čitav život zabluda i propusta.“

Pusti…

Pusti da iz organizma izađu svi oni toksični metaboliti koji su nastali u tim biohemijskim reakcijama kojima je tijelo spretno pokušavalo da preradi sve kiseline koje su ga posljednjih dana nagrizale.

Pusti da se bol otkači od tvojih receptora u koži, da ga krvne žile pronesu još jednom kroz srce i sve ostale organe, a onda ga nekim čudnim putevima izlučivanja izbace van tvog krvotoka, van tvog tijela I života. Često manje boli kad pustiš nego kad uporno vežeš na svoje receptore nešto što nema afinitet za tebe.

 Zatim udahni… Duboko, kao da ti od tog udaha život zavisi. Kao da je posljednji.

Sjeti se biologije i razmjene gasova na nivou pluća. Ugljen dioksid mora izaći vani da bi izlaskom napravio mjesta za kiseonik koji nosi život. Kada se ovaj proces preslika na sve sfere naših života, očigledno je da moramo pustiti nešto loše što nam guši receptore da bi se za iste te receptore vezalo nešto dobro što će nas pokrenuti.

Priroda je to tako savršeno regulisala, do najsitnijih detalja.

Što se mene lično tiče, ja nemam neko specijalno znanje iz biologije, ali smjela bih se zakleti da nam je tajna života skrivena upravo u razmjeni gasova.

Zato provjetravaj sobe, život i dušu dok se ti prozori zauvijek ne zatvore.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*