S LJUBAVLJU IZ MOG PERA: Osmijeh kao lijek

Piše: Zorana Tovilović

Ponekad se zamislim nad magijom postojanja i poželim čarobni štapić koji bih vjerovatno iskoristila da iskočim iz ove kože. Znate, u onim situacijama kada postane tijesno, kada se ista ta moja vlastita koža smanji za broj ili dva i počne da steže, guši i na kraju puca. Prosto se sve rasprsne. Kroz te nevidljive pukotine često ističe duša u mlazovima. Pomislim da bih se možda bolje snašla u tuđoj, ali kroz posao koji radim i živim shvatam da sve kože ponekad otješnjaju. Ni u jednoj nije uvijek komotno.

    

Nisu samo pukotine ono što na koži boli. Posebnu vrstu rana čine ujedi. Ujedi lažima, ujedi situacijama u kojima su nam pojedini ljudi bili potrebni, a odsutni… Ujedi izrečenim, ujedi prećutanim.  Zariveni zubi prijatelja u koje sam se klela, i crveno-modra koža oko traga. Podsjetnik na izdaju… I bol koja se javlja i kad pogledaš. Nekako ti žao sebe. Naivnog, blesavog i izujedanog.

Ujedi ljubavi za koje sam naivno vjerovala da su možda „prave“. Pa dok sam se ja batrgala u njima, „pravo“ ujedajući cijeli svijet da ih odbranim i sačuvam, zaslijepljena nisam ni primjećivala koliko sam zapravo grizla samu sebe. Mislim da je možda i ta ljubav nekakav drevni anestetik na kožu što se čini kao logično objašnjenje za bol koji se javljao tek nakon izvjesnog vremena, kad anestezija prestane da djeluje. Naravno, iza svega ostanu ožiljci koji još uvijek bole na promjenu vremena.

Povremeno osjetiš i žiganje u leđima, kao da te nešto probada. Osvrneš se iza, pa vidiš prostranstvo bodeža koje vučeš za sobom, ali si se toliko navikao da ti više gotovo i ne predstavljaju teret. Navikneš i da sam izvlačiš noževe, pa puštaš vjetar da duva kroz te ubodne rane, jer shvataš značaj provjetravanja duše o kojem sam već pisala ranije. Čak i ako vjetar kroz njih prejako duva, moraš pronaći način da sagradiš sjajnu, svjetlucavu vjetrenjaču.

Nisam baš sigurna u mehanizme po kojima vjetrenjače funkcionišu u realnom svijetu, ali imam dojavu da ove na duši proizvode energiju neophodnu da se boriš i da opstaneš.

Jer to je život! Borba za opstanak.

I jednostavno je takav. Udara gdje najviše boli, pokazuje zube uglavnom ujedajući, sprži kožu dok ne gledaš, amputira dio srca uvijek kad se usudiš da voliš, zabode nož u leđa pa ga okrene još po jednom za svaki put kada se malo sabereš.

Nije uvijek fer, nije uvijek pravedan. Najteže udarce zadaje samo onim jakima, ili dovoljno jakima da ih podnesu. Priznaću da ima zaista, ali zaista čudne načine da nas čeliči…

Ipak, legenda kaže da što se češće ovo dešava, s godinama postaješ sve spretniji u pružanju „prve samopomoći“, zaustavljanju (samo)krvarenja i u ušivanju vlastitih rana.

Moglo bi se reći da smo svi na neki način specijalisti „duševne“ hirurgije. Godinama i situacijama učimo kako držati skalpel, kako manevrisati instrumentima i kako izvesti operaciju na otvorenoj duši i onda kad nema nikoga da asistira. Naučimo i kako da se snalazimo postoperativno bilo da nam je odstranjen ud, srce, uvjerenje, prijatelj ili ljubav. Naučimo kako da sebi spravimo, propišemo i precizno doziramo lijek koji nam je najefikasniji, koji nam najviše pomaže…

Što se mene lično tiče, meni je propisan Osmijeh u visokim dozama, uzimati po potrebi… Mnogo puta na dan.

Brankica Damjanović je napisala: „Po pučini očiju čoveka u koga je srce propatilo ljuljuška se čamac za spasavanje – osmeh. I najglasnije se smeju, najbolje šale zbijaju, na svoj račun, razume se. Ono što je od njih ostalo posle bola biser je kome se drugi raduju, ali samo oni znaju da je prava dragocenost već založena na izvoru patnje koja ih je zauvek promenila.“

Osmijeh kao lijek, ispitivan je i dokazan kao najučinkovitije terapijsko sredstvo.

Po sastavu i djelovanju kriva linija koja ispravlja sve.

Testiran i odobren na ljudima.

Ako iz nekih suludih razloga ne djeluje, potrebno je promijeniti mu način primjene te ga korisiti kao lijepši način da životu pokažeš zube u svim situacijama u kojima ih on pokaže tebi.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*