Ranko Tovilović: (Zlo)upotreba jezika

Reformska agenda, mehanizam koordinacije, emisija novca, revizija, akcize, majorizacija, implementacija, importovati, aplikacija za članstvo, samo su neke od jezičkih kovanica koje se često upotrebljavaju u jeziku naših političara.

Bolje reći svjedoci smo njihove svakodnevne žilave borbe u kojoj se utrkuju ko će više tuđica upotrijebiti. Ako poslušate ključara naše entitetske finansijske kase često ćete čuti sintagmu: “Republika Srpska je uspješno emitovala osmu po redu emisiju obveznica”. I taman kad prosječni slušalac ili čitalac bude obradovan podatkom da je i kod nas nešto uspješno urađeno biće razočaran činjenicom da je to sintagma koja označava da se Republika Srpska “uspješno” zadužila kod komercijalnih banaka, a svako ko se zaduživao kod komercijalnih banaka zna kako to izgleda.

Jezik, koji bi trebalo da bude lična karta svakog pojedinca, postao je jezik manipulacije, spinovanja, špekulacija i sredstvo kojim političari narodu godinama uspješno prodaju maglu. A magla je, priznaćete, veoma dobar proizvod za prodaju. Prodaš je, dobiješ glasove, a magla opet ostaje.

Jezik političke birokratije, nažalost, veoma brzo ulazi i u narodne mase. Tako je naša riječ sirotinja zamijenjena sintagmom “građani sa nižim standardom”, a riječ beskućnik zamijenjena je sa “stambeno nezbrinuto lice”.

Taj jezik postao je i sastavni dio medija, a počeli su da ga upotrebljavaju i meteorolozi koji umjesto “od prekosutra će biti ljepše vrijeme” izgovaraju sintagmu “od prekosutra se očekuje proces postepene stabilizacije vremenskih uslova”.

Da li je jezik prepušten nastavnicima u osnovnim školama i filološkim fakultetima te njihovim učenicima i studentima? Srednju školu namjerno ne pominjam jer je jezik iz nje poodavno protjeran tako da varilac mora znati svjetsku književnost ili sastav malog mozga, ali ne mora znati ispravno pisati i govoriti. Uz to, mada je varilac, ne mora znati ni variti.

Treba li napominjati da je u predratnom školstvu na svakom fakultetu postojao predmet Kultura izražavanja, ali i Rekreacija te da je svaki medij, pisani ili štampani, morao imati jezičke lektore. Dakle, prosvjetne vlasti su, pojednostavljeno rečeno, težile da studenti budu pismeni i zdravi te da se u medijima ispravno govori i piše.

Kulturu izražavanja i Rekreaciju danas je zamijenilo tzv. studentsko organizovanje gdje studenti vježbaju uspješno smjenjivanje nepodobnih rektora i dekana. Lektore u medijima zamijenile su gazde tih istih medija jer ako su mogli napraviti “medijsku imperiju” nije valjda da ne znaju kako se ispravno govori i piše.

U “modernoj” varijanti školstva koje danas imamo pobrojane predratne vrijednosti više nisu interesane jer ne donose korist. Hoćemo li ove greške, kao uostalom i u drugim oblastima, skupo plaćati? Odgovor je suvišan.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*