Ranko Tovilović: Maslovare nekad i sada

Tog hladnog i kišovitog septembarskog jutra 1920. godine visoka i dugokosa djevojka širokog osmijeha otvori vrata zgrade čiji zidovi još mirisahu na prašnjava rudarska odijela. Tek adaptirana rudarska zgrada bila je prva maslovarska Osnovna škola.

Ljubica Mazalovska, prva učiteljica te škole, nježno, majčinski, pomilova dječaka koji stajaše na stepeništu, do samog ulaza. Bio je bos sa širokom prtenom torbom na leđima. Mnogi nisu imali nikakvu torbu. Neke su doveli roditelji dok je jedan dio došao u školu mada su i sami poodavno mogli biti roditelji. Svi su gledali u tablu na kojoj je pisalo Narodna osnovna škola u Maslovarama. Niko, naravno, sem učiteljice nije ni znao pročitati  ime svoje škole.

Učiteljica pozdravi svoje buduće učenike i pozva ih u školu. Uđoše iznenađeni tek postavljenim drvenim patosom koji bijaše premazan uljem kojim su rudari podmazivali uređaje u električnoj centrali. U brojnim maslovarskim kućama, osim onih u rudarskoj koloniji, nije bilo patosa već obična zemlja iznad koje su stajale dugačke crne verige. Učiteljica dugo razgovaraše sa svojim preplašenim učenicima, pokušavajući prvo da ih ohrabri i oslobodi straha. Neki su joj vjerovali i brzo se adaptirali dok su drugi izražavali skepsu, ne vjerujući nepoznatoj djevojci obučenoj u prelijepe svijetle gradske haljine. Ona, iako bez potrebnog učiteljskog iskustva, lako upravljaše njihovim emocijama i nakon nekoliko dana oni postadoše jedna porodica.

Bio je to začetak ljepšeg i boljeg života maslovarskih seljaka i onih sa rudarskim pijukom u rukama, ali i onih sa plugom u crnim žuljevitim rukama. Tih večeri, pune mjesečine, maslovarske rudničke ulične žarulje su svijetlile jače, ljepše, toplije. I dok su djeca umornim roditeljima prepričavala svoje prve školske dane učiteljica Ljubica je tadašnjim prosvjetnim vlastima sastavljala svoj prvi izvještaj o radu. Prvi takav sačuvan je iz 1922. godine. Na, sada već davno požutjelom listu papira, izvještava ih da novootvorena maslovarska škola broji 41 učenika, od čega je 30 dječaka i 11 djevojčica. Njih 28 bilo je razvrstano u prvi razred…

…Mnogo godina kasnije… Tog prvog septembarskog jutra 2017. godine otvaraju se velika aluminijska vrata na maslovarskoj Osnovnoj školi. Ni traga od kiše, hladne, jesenje, kao one sa početka priče. Sunce nemilosrdno peče. Svježe okrečeni i ukrašeni zidovi, očišćeni podovi, automatsko zvono za objavljivanje početka i kraja časa, kabineti za nastavnike i učenike, brojna informatička pomagala. Škola naprosto blista. Ni traga od prašnjavih rudarskih odijela kao nekada.

Učitelji izlaze da dočekaju svoje učenike. Svi učenici, pa i oni koji prvi polaze znaju pročitati ime svoje škole. Vrlo malo roditelja je dopratilo svoje učenike, uglavnom su oni koji su doveli učenike prvog razreda. U rukama im mobilni telefoni na koje često bacaju poglede. Ne interesuje ih ono što učitelji govore, kao da žive u nekom svom, virtuelnom svijetu, kao da su pred školu došli da „otaljaju“  neki neodložni posao, dosadan kao jesenja kiša. Vrlo brzo učenici uđoše u školu, niko nije bio uplašen niti bosonog, niko nije imao široku torbu prtenjaču. Moderni preteški ruksaci bili su im na leđima. Mlada učiteljica, slična onoj sa početka priče izbroja svoje prvačiće. Petnaest, gotovo dva puta manje nego 1920. godine. I to nikog ne zabrinu.

Društvo ponovo utonu u svakodnevnu kolotečinu ne dozvoljavajući da išta naruši prividno skladni mir. „Mrtvo more“, uzviknuo bi Domanović i napisao novu pripovijetku za koju materijala, ovdje, ima napretek.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*