Maslovare: Nikolina odrasta u ruševini od tri kvadrata, ali niže petice

Krov nad glavom i topla soba u koju bi mogla pozvati školske drugare na rođendan jedina su želja desetogodišnje Nikoline Jerosimović iz mjesta Jezerka kod Maslovara.

Za razliku od njenih vršnjaka koji sanjaju novi bicikl, mobilni telefon i skupe igračke, ova nasmijana, plavokosa djevojčica želi samo kuću u kojoj bi bezbrižno provodila djetinjstvo.

Iako nema osnovne uslove za život, a zadaću piše uz plamen svijeće, Nikolina je odlikaš.

– Imam dosta petica i poneku četvorku. Lijepo mi je u školi, imam dosta drugara – stidljivo kaže Nikolina.

Ona sa ocem Duškom (43) i majkom Muneverom (30) već devet godina preživljava u neuslovnoj drvenoj baraci veličine tri kvadrata, u jednoj prostoriji koja je i spavaća i dnevna soba, ali i kuhinja.

Osim kreveta napravljenog od dasaka, starog šporeta i kredenca nemaju ništa više. Vatru lože i dan i noć samo da sačuvaju svoju jedinicu od surove zime, ali kroz šuplje zidove i plafon zakrpljen starim daskama fijuče vjetar.

Sa strahom i zebnjom da će im vjetar odnijeti krov i da će se trošni zidovi urušiti na njih žive od danas do sutra. Ni miševi nisu rijetki gosti u ovom skromnom domaćinstvu.

– Miševi ulaze kroz ispucale zidove, čujem ih noću. Plašim se samo za dijete, mi ćemo već nekako. Ljetos nam se u kuću uvukla zmija – kaže Duško.

Kuću u kojoj su živjeli prije devet godina spalio je grom i od tada traje njihova borba za goli opstanak.

– Jedva smo žive glave izvukli. Od tada do danas zakucali smo na mnoga vrata, ali slaba vajda od toga – priča Duško koji s vremena na vrijeme zaradi neki dinar radeći na dnevnicu kod komšija.

Uspije od toga da kupi vreću brašna i osnovne namirnice da prehrani suprugu i kćerku. Imaju i tri ovce i četvoro jagnjadi, ali šta vrijedi kad bez struje i zamrzivača nemaju gdje meso sačuvati.

Osim pomoći koju im s vremena na vrijeme obezbijede humanitarci iz kotorvaroškog Crvenog krsta i Centra za socijalni rad, niti ih ko obilazi niti im pomaže. Žive kako znaju i umiju.

– Imali smo i nekoliko koza, ali smo ih prodali da obezbijedimo novac za liječenje supruge koja se povrijedila dok je ranije radila u jednoj firmi – rekao je Duško i dodao da ni njegovo zdravlje nije baš najbolje, jer je povrijedio kičmu u saobraćajnoj nesreći.

Sa suzama u očima Munevera kaže da joj najteže pada što nemaju kupatilo.

– Najteže je za higijenu. Kupamo se kod djevera u kući, tu u komšiluku, a veš otkuvam u loncu pa nosim na rijeku da operem – priča Munevera, stidljivo skrivajući ruke ispucale od hladne vode.

Sekretar kotorvaroškog Crvenog krsta Borislav Brborović kaže da posljednje tri godine pomažu porodici Jerosimović u skladu sa svojim mogućnostima.

– Uslovi u kojima oni žive su nehumani. Pomažemo im koliko možemo. Pokušali smo da animiramo i druge da pomognu, ali nismo naišli na odziv ni mještana, ni nadležnih u opštini – rekao je Brborović i dodao da je na području ove opštine 118 socijalno ugroženih porodica.

Direktor Centra za socijalni rad Dragan Pejaković ističe da je upoznat sa teškom situacijom porodice Jerosimović.

– Pomagali smo im više puta kroz jednokratnu novčanu pomoć. Nemamo dovoljno sredstava da im obezbijedimo adekvatan smještaj i smatram da bi više trebalo da se angažuje i opština – rekao je Pejaković.

Pejaković kaže da Centar za socijalni rad svake godine obezbijedi udžbenike i školski pribor za Nikolinu, kako bi spremno dočekala školsko zvono i imala sve što je potrebno za nastavu.

– Prethodnih godina smo joj dodjeljivali udžbenike, a ove godine smo uspjeli obezbijediti i školski pribor – rekao je Pejaković i dodao da će se Centar za socijalni rad odazvati svakoj akciji za Jerosimoviće. (Glas Srpske)

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*