Kruševo Brdo – život na ivici opstanka, Bosiljka bez nogu brine o bolesnoj sestri

Sve nam nedostaje, treba da se prehranimo, da se obučemo, a nemamo ni ono osnovno, to sa 200 i nešto maraka socijalne pomoći ne možemo obezbijediti, započinje mučnu priču svoje porodice četrdesetosmogodišnja Bosiljka Petrović iz Kruševa Brda kod Kotor Varoša.

– Sestra Zorica i ja smo većinom same ovdje u kući, a imamo još tri brata. Dvojica su oženjena i imaju svoje porodice, a treći nekad dođe kući, nekad nije tu – priča Bosiljka, koja je rođena bez obje noge, ali ju je uprkos tome život natjerao da preuzme ulogu glave porodice.

Sve je, kaže, bilo lakše dok joj je majka bila živa, a nakon što je ona umrla trošna kućica pored hladne Vrbanje najvjerniji je svjedok mukotrpne borbe za opstanak Petrovića.

Majka Ruža je, priča Bosiljka, držala porodicu na okupu, a sada kada nje nema teško je živjeti, jer bolesnu sestru Zoricu, koja zahtijeva svakodnevnu brigu, ne može ostaviti samu.

– Kada je mama bila živa, ona i ja smo dijelile poslove i zajedno se brinule o svemu. Mogla je i otići negdje u nabavku da nam nešto obezbijedi, a imala je i nešto penzije pa nam je bilo lakše da živimo. Ja sada nemam snage više da se brinem o svemu – kaže Bosiljka i pokazuje žuljeve na vrijednim rukama, koje su pretrpjele brojne nedaće.

Osim o sestri, Bosiljka se brine i o kozama i magaretu, koji su uz trošnu kuću, vjernog psa i par mačaka, Petrovićima jedina imovina.

– Nešto drva smo uspjeli nabaviti. Rođak koji živi pet-šest kilometara odavde nam je s konjem dovezao drva, pa nam je bar toplo, ali nam je bilo kakva pomoć dobrodošla jer se ovako više ne može izdržati – žali se Bosiljka te dodaje da ni struje ne bi imali da im ne plaća Centar za socijalni rad.

Krov kuće prokišnjava, kupatila nemaju, pa se kupaju u sobi, a vodu za kupanje zagrijevaju na dotrajalom šporetu.

– Ljudi su se odselili odavde, svi su otišli svojim putem, tako da slabo i komšiluka ima, pa mama kada se razboljela ležala je u postelji tri dana, niko ni prišao nije. Bolesna sam, a kod ljekara nisam bila ko zna otkad jer kada idem u Kotor Varoš moram platiti prevoz pošto nisam u stanju da odem do autobusa – žali se Bosiljka.

Da bi bilo gdje izašla, služi se štapovima, jer joj proteza, koja bi joj mnogo olakšala život, nije obezbijeđena, što joj pogotovo sada kada je pao snijeg mnogo otežava kretanje. Javi joj se ponekad rođaka koja živi u blizini, upita je za zdravlje, pa joj to malo olakša muke.

– Svako je otišao svojim putem i svi imaju svoje porodice. Ko šta zaradi – zaradi za sebe, niko ne pita: ‘Boso, treba li ti malo para’. I šta onda da radim? Kuburim kako znam i umijem. Možemo biti gladni i po par dana nekad, kada nemam snage da nam spremim nešto – požalila se Bosiljka, kojoj je jedina želja da ona i njena porodica imaju bar osnovno i da njene umorne ruke bar na trenutak neko odmijeni.

Nemanja Sakan iz Centra za socijalni rad Kotor Varoš rekao je da ovaj centar ne može davati informacije o svojim korisnicima.

– Ne mogu vam ništa reći o tome. Izađite na teren pa vidite i nemojte da nas povlačite po novinama – kazao je Sakan.

Načelnik opštine Kotor Varoš Zdenko Sakan bio je otvoreniji za razgovor pa je rekao da se opština, ukoliko bi bila pokrenuta neka akcija za Petroviće, sigurno ne bi držala po strani.

– Mi pomažemo kada god imamo priliku putem jednokratne novčane pomoći. Što se tiče Petrovića, koliko znam, oni su korisnici Centra za socijalni rad, a u opštinu nisu dolazili nikad da nešto traže – naveo je Sakan i dodao da Petroviće zna odranije, jer je često prolazio pored njihove kuće, te da su imali nešto stoke i tako preživljavali. (Nezavisne novine)

1 Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*