Kršić: Vrijeme velikih pjesnika zasad je prošlo

Kotorvarošanin Branimir Kršić koncem prošle godine objavio je i četvrtu zbirku poezije “Govorne mane”, koja se nadovezala na “Obične pjesme” (2008), “Čertoreznik” (2012) i “Razgovore sa Stevanom” (2012).

Iza Kršića su i književne nagrade “Stražilovo” i “Čučkova knjiga”, a još od njegovog pjesničkog prvenca, kako je zapisao prof. dr Ranko Popović, bilo je jasno da se radi o autoru “upućenom u igru”, koji poeziju osjeća na “neskriveno romantičarski način”. Te dvije konstatacije, zasigurno, važe i danas kada pjesnik ima neka nova pitanja i dileme. Nema sumnje da je nova knjiga i te kako vrijedna pažnje, a šta sam pjesnik, diplomirani i kako kaže nepopravljivi filolog, misli o sopstvenom djelu, književnosti, jeziku i svijetu, pričao je za “Nezavisne novine”.

Ne leče pesme nikog (tvorce svoje truju), stih je i citat Stevana Raičkovića koji otvara knjigu pjesama “Govorne mane”. Ni nakon četvrte zbirke poezije ne možete reći da stihovi za Vas imaju terapeutsko dejstvo?

Taj Stevanov stih za mene predstavlja najbolju definiciju stvaranja. Ta potreba da se piše i dođe k’o neki otrov koji se povremeno javi u krvi. Naravno da su stihovi terapija, ali veoma neredovna tako da je bolesnik/pjesnik nekad ima previše, a najčešće je nema uopšte. Te oscilacije stvaraju probleme – treba ti pjesma, a nje nema. Ona dođe kad hoće – “tajne su sile sluškinje njoj”. A iako volim tu tugaljivu potrebu za pisanjem i zapisivanjem, veoma često želim pobjeći daleko da toga. Za pjesnike bi možda najbolja terapija bila da se uhvate zemlje i pluga. Zemlja stvara najbolje pjesme u svakom trenutku.

U “Govornim manama” preispitujete gramatiku i smisao govora, tumačite knjige, pjevate i rušiteljima i nerođenoj djeci, a sve to povezuju niti “što se pod kožom ježe”. Kao i u Vašim prethodnim djelima, bespogovorni ste lirik. Ipak, ova knjiga, što je i prirodno, otkriva nam jednog novog Branimira Kršića…

Ova knjiga svakako znači da su neke stvari legle na svoje mjesto i predstavlja zatvaranje jednog kruga, jedne cjeline koja je začeta još u prvoj knjizi. Ovaj rukopis jeste sve prethodno iskustvo na jednom mjestu. Pitam se šta će doći kasnije. Mada, lirika je danas nepravedno zapostavljena.

Pisati liriku danas, uslovno rečeno, tradicionalno-rimovanim stihom za mnoge znači ili da imate previše talenta ili previše hrabrosti. Šta je od to dvoje potrebnije za pjesnika u 21. vijeku?

Prije svega treba mnogo osjećaja i vježbe. Hrabrost… Ne znam koliko je baš imam, ali ona svakako nije potrebna jer ovo je jedino što ja umijem raditi pa kakvo je – takvo je. Ali, kao što rekoh, lirika se potcjenjuje, rima takođe… K’o da u pjesništvu ima nekih granica. Ono što je dobro – dobro je, to se lako vidi. Samo budala može reći da nešto nije dobro zato što je rimovano. A tek kad kažu da je nešto loše zato što je tradicionalno… Onda ti je jasno da imaš posla sa budalom od dvadeset četiri karata. Jezik je jedina tradicija, bez obzira što se pjesnički kodovi razlikuju kod različitih pjesnika i načina pisanja. Ko hoće da piše treba da se vježba u jeziku da bi bio bolji od sebe, ne od drugih. I to bolji na svoj način. Pisanje je borba protiv sebe.

Kako gledate na savremeno srpsko pjesništvo, njegove domete i status?

Vrijeme velikih pjesnika zasad je prošlo. Možda će nekad poezija imati stari značaj, ali to zahtijeva strašne promjene, i to ne samo poetske. Ipak, kod Srba uvijek ima dobrih pjesnika. Ali danas pisanje znači – biznis, posebno trgovanje nagradama. Kao u Domanovićevoj “Stradiji”. Mnoge stvari postavljene su naopako i sumnjive su. I, bez obzira koliko je dobro ovo što radim, ja sebe ne vidim u tom začaranom krugu.

Stevan Raičković je i dalje za Vas po pjesništvu “prvi među jednakima”?

Meni je Stevan odavno najdraži pjesnik. I to se neće promijeniti, ali i mnoge druge pjesnike osjećam kao svoje. Mada, Stevan je specifičan na više načina. Poštovali su ga čak i oni koji su “raskinuli sa tradicijom”. Anegdote o njemu djetinjasto su nestvarne. A pjesnik mora zauvijek biti dijete – dječak! Najviše pjesničkog ludila i žudnje našao sam kod njega. On je bio posljednji zaista veliki srpski pjesnik među savremenicima.

IZA MARTOVSKIH IDA

Posljednju stud u svakoj pori

rastopi žar iz prslih nula.

Ubrza globus korak spori.

(S njim rastu moći naših čula.)

Jalovost zemlja s pupka skida,

al’ zasada još miri prešnje.

A rumen zalog njenog stida –

već grupiše se u plod trešnje.

U golom granju buja nošnja:

sva šuma crpi jednu sisu.

(I jedan korijen ima krošnja,

a list i list joj isti nisu.)

Obnavlja drvo kožu golu:

staklasti melem kaplje korom.

Ja miješam svoju krv i smolu –

bratimim se s mladim borom.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*