GALERIJA: Životna priča iz Šepirica, mladić živi sam, karabin vjerni drug, a vukovi komšije

Hvala vam što ste me pozvali da sa nekim progovorim, uljepšali ste mi dan, kaže Vasilj Knežević, jedini stanovnik katunskog naselja u Šepiricama na obroncima Vlašića, kome je karabin vjerni drug, vukovi i medvjedi prve komšije, a “Fejsbuk” jedini prozor u svijet. 

Kilometrima daleko od civilizacije, na 1.375 metara nadmorske visine, ovaj hrabri mladić živi sam sa svojih tridesetak goveda. Najbliže selo Pilipovina u opštini Kotor Varoš udaljeno je više od pet kilometara, a do njegovog ognjišta stiže se jedino kozjom stazom, koju je već prekrio snježni pokrivač.

Knežević je rođen i odrastao na planini sa koje nije odlazio ni kada je tokom rata iz ovog malog mjesta, skrivenog među borovima na proplanku, otišlo dvadesetak porodica koje su tu živjele do ratnog vihora.

– Imam oca, ali je on na imanju u selu, godine su ga stigle, pa u planinu ne može. Živi sam, kao i ja. Ovdje sam proveo djetinjstvo i nikada nisam ni pomislio da odem, ali je svake godine sve teže. Samoća je, vjerujte mi, teža od svake nedaće – kaže Knežević uzbuđen zbog neočekivanog poziva.

Društvo mu prave životinje, domaće i divlje, a o ženidbi, priznaje, i ne razmišlja, iako gazi 34. godinu.

– Teški su uslovi ovdje za život. Vodu nosim sa izvora, a nema ni struje – priča Knežević.

Svjestan je da će teško naći djevojku koja bi sa njim dijelila surove uslove života.

– Nema te ljubavi zbog koje bi neka djevojka iz grada došla da živi ovdje – surovo je realan ovaj gorštak.

U selo ode jednom sedmično da kupi hljeb, a u grad se zaputi samo kad ga zaboli zub ili ako ga lugar tuži za posječeno drvo. Do prvih kuća može samo pješke ili na konju. Ranije se u planinu moglo i terenskim vozilom, ali je makadamski put uništen nekontrolisanom sječom šume.

Knežević kaže da u proljeće ovo pusto planinsko mjesto oživi uz cvrkut ptica i riku srndaća, dok je zimi slika potpuno drugačija.

– Ustajem u pet sati, popijem čaj, pa čim se malo razdani izlazim da nahranim stoku. Dani su kratki, a zimske noći duge i hladne. Ponekad sjedim dok mi plamen svijeće osvjetljava sobu i slušam muziku na tranzistoru, sve dok se baterije ne istroše. Da mi nije mobilnog telefona i interneta, ne bih ni znao šta se dešava u svijetu – priča mladić i dodaje da iako nema struju, bateriju na telefonu uspijeva da napuni na akumulator za traktor.

Iako živi sam, daleko od ljudi, među zvjerima, ne plaši se ničega. Medvjed i vuk su, kaže u šali, u ovom kraju domaće životinje.

– Zemlja je ovdje plodna, od poljoprivrede se može lijepo živjeti, ali neće niko da dođe ljeti ni za dnevnicu da radi. Imam poljoprivredne mašine, pa uspijem sam da obezbijedim hranu i za sebe i za stoku – kaže Knežević i dodaje da su čist planinski vazduh i hrana proizvedena na njegovom imanju zaslužni za njegovo dobro zdravlje.

U Šepirice, osim lugara koji čuva šumu, dolaze samo lovci dok traje sezona lova na divljač i jednom godišnje poneki prijeratni stanovnik da obiđe pusto ognjište.

Iako živi sam bez struje, vode i porodice, Knežević se osim na samoću, ne žali ni na šta drugo, te kaže da seljak u planini na izobilje nije ni navikao. Ponekad pomisli na to da bi mu negdje u gradu bilo bolje, ali na odlazak brzo zaboravi, jer mu je oko srca toplo samo na njegovoj djedovini u planini.

Knežević kaže da sve i da mu se pruži prilika da ode negdje iz svog rodnog kraja, ne zna šta bi radio tamo u tuđini.

– Prije 15 godina doživio sam nesreću i ostao invalid. Punjač mobilnog telefona mi je eksplodirao u ruci i ostao sam bez šake. Nisam završio školu, a u preduzećima neće da zaposle invalida, tako da mi je suđena planina – pomirio se na kraju sa svojom sudbinom. (Glas Srpske)

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*